Od sredine sedamdesetih do danas Pavličić, s čijom se spisateljskom plodnošću može donekle uspoređivati samo Goran Tribuson, njegov generacijski i poetički suputnik, objavljuje iz godine u godinu, vodeći uspješno i paralelnu sveučilišnu karijeru u kojoj dominira interes za pojedine aspekte teorije kao i za starija razdoblja hrvatske književnosti. Od početka osamdesetih, s tim u vezi, u njegove romane, novele, memoarsku prozu, eseje i feljtone prodire opsesivni kompleks motiva koji bismo zajedničkim imenom mogli nazvati problematiziranje funkcije i smisla literarne tradicije i, šire gledano, našega cjelokupnoga odnosa prema povijesti.
