Новинки Марко Погачара

Jezična mašina Marka Pogačara i dalje se punom parom zahuktava, o čemu nova zbirka Ponoćni glagoli lijepo činom svjedoči.

Pjesnik usisava šaren jezični materijal i vraća ga obogaćenog kao uran, prerađenog u složeno ritmiziranu poeziju skokovite asocijativnosti koja uvijek otvara nove opcije, refleksnu i fleksibilnu refleksivnost i slikovitost koja razbija okove očekivanog.

Možda su ovaj put još jače izražene fonetske dimenzije jezika – autorove primarne i trajne teme – pojačana je aliteracija, posebno češće čujemo šušur palatala i atmosferilija, vjetra i sjevera. Zbirka vrvi od flore i faune, u njoj buja i puže i šušti – i puno je glagola općenito – gmiže i visoko se uzdiže. U stihovima su se u većoj mjeri nego prije nastanili i neki drevni likovi, antički i biblijski, naravno i Rimbaud i svi eksplozivni potencijali pisanja, jer to je poezija, kratka zavjera izloga-jezika.

Kruno Lokotar

«Бог не допоможе» – перша прозова книга одного з найцікавіших представників сучасної хорватської літературної сцени Марка Поґачара. 11 історій написані особливим метафоричним стилем, знайомим українському читачеві з поетичної збірки автора «Людина вечеряє в капцях свого батька».
Видання здійснено за підтримки Міністерства культури Республіки Хорватія, м. Заґреб.

Kako leti bumerang? Sa zemlje na zemlju, prema ptici, putanjom koja se ne da lako objasniti, ali ima svoj početak i kraj uvijek u blizini. Sve ostalo je zrak, let prema nečemu drugom što leti, proizvodnja slučajne smrti, prekid elipse povratka. Ruka koja ga je bacila ista je ona snažna, a gladna života koja je napisala ovu knjigu.


"Zemlja Zemlja" prostor je velikog pjesničkog umijeća jer se s paradoksima prolaznosti, ljudske društvenosti i apokalipse koja se neprestano događa pokušava razračunati bez ostatka, hrabro, pogubno i samotnički. Upravo onako kako leti bumerang, u neopisivoj ljepoti vrtnje i šumu svojih lopatica dok para nevini zrak iznad manje nevinih ljudi.

Marko Pogačar ispisao je, usprkos svojim putovanjima, a možda i baš zbog njih, s kraja na kraj planeta, knjigu pjesama koja svoju potragu za smislom ne započinje uvijek letom, ali i ne okončava uvijek na zemlji; u toj maestralnoj izmjeni perspektiva ovi stihovi katkad oko nas fijuču kao meci, katkad nas umiruju kao jastuk od paperja neke vrlo egzotične ptice koja izumire.

Na kraju, kako onda leti, a kako miruje Pogačarov bumerang? Jednom riječju: svemoćno.

Ivica Prtenjača

Putovati s Markom Pogačarom, jednim od najvažnijih hrvatskih pjesnika svoje generacije, znači svijet moći vidjeti kao slijepu kartu, put čitati kao sonet ceste. Ali sljepilo karte ovdje rađa budniji pogled putnika; svijest da, osim državnih granica zemalja koje pohodi, zemljovidi ne sadržavaju ništa, da ih tek treba ispisati, u njih prokrijumčariti sadržaj/sebe.

Iako piše o prelascima, Pogačar do granica zapravo slabo drži, i možda se baš zato "Slijepa karta" doima kao raskuštrani bastard književnosti i kartografije, rastrča­­ni mješanac putopisa, eseja, dnevnika, biografije, proze i autofikcije.

Više nego za pružanje korisnih informacija, pet kontinenata u "Slije­poj karti" služi za postavljanje pitanja. Što bi to danas, u doba Google Mapsa i Wikipedije, uopće bio putopisni žanr? Što je i čime je određen konstrukt koji nazivamo identitetom? Je li kozmopolitizam moguć i koji bi ga politički okviri mogli omogućiti? Što je domovina i može li se ona po volji izabrati, usvojiti, ili odbaciti, dok se putuje, bilo gdje uz cestu?

Добірка творів відомого хорватського поета молодшої генерації Марко Поґачара містить вибрані поезії з усіх чотирьох його збірок і є першим в Україні окремим виданням перекладів текстів автора. Оригінальність видавничого проекту полягає і в тому, що поезія Поґачара здабула подвійне звучання чоловічого й жіночого голосів перекладачів.

Ova Pogačareva knjiga može se čitati kao autobiografija. Ali to nije zato što ona otkriva dosad nepoznate pojedinosti o ovom nestvarnom pjesniku, svjetskom putniku i britkom esejistu, već zato što se kroz pedesetak pjesama domaćeg novog vala osamdesetih i kasnije punk rock scene koja je iz njega proizašla objašnjava jedno odrastanje, pronalaze se izgubljene veze za mlađu generaciju nepoznatog života prije rata s početka devedesetih i onoga što je uslijedilo nakon toga.

Knjigom "Jugoton gori" obuhvaćeni su i neki bezvremeni klasici jednako kao i remek-djela undergounda. Pogačar nam ovim intimističkim zapisima govori da nam te veze itekako nedostaju, a da je glazba ta koja će nas uvijek podsjećati da negdje postoji drugačiji svijet.

Marko Pogačar donosi zanimljivu priču o vlastitom sazrijevanju kroz glazbeni katalog pjesama Yu i post-Yu scene od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. Pred sobom imate rock-kritiku u svom najboljem izdanju, ali s tom iznimkom da autor kroz prikaz pjesama ne kritizira njihove izvođače, već prvenstveno sebe, a nije ostao dužan ni društvu u kojem je odrastao.

Prva zbirka priča Marka Pogačara, do sada upamćenog kao bezobrazno talentiranog pjesnika, esejista, urednika, kritičara i putnika, "Bog neće pomoći" donosi jedanaest priča koje opijaju stilom, ali njihovo je pijanstvo nekakvo post-pijanstvo, bliže teškom i nevoljkom buđenju i suočavanju, nego zanesenoj i dionizijskoj ekstazi.

Ovo su priče likova i atmosfere, pri čemu su likovi neobični, rubni tipovi, napregnute psihe pred prskanjem, razni opsesivci ili pobornici bizarnih ideja. Ono što Pogačar gradi najmajstorskije, atmosfera priča, nastaje kao plod odličnog vladanja vremenom, ritma i samopouzdanog pripovijedanja. Opis prostora i stanja, težak i spor ritam, štura scenografija i ogoljenost scena stvaraju derutne prostore što se posebno odnosi na nekoliko zadnjih priča u kojima prevladava postapokaliptični ton. Ali Pogačareva postapokalipsa, koja se u nekim pričama najavljuje znakovima i zvukovima, na koju kao da upozorava Zemlja ili Nebo, nije ona Hermannovog Jeremiaha, nego Bele Tara iz "Torinskog konja"; spora, štura, repetitivna, crno-bijela oskudna, statična a ponekad i satirična, sedimentna, uokvirena interijerima ili ravnicom koja se tako lako spaja s nebom, pri čemu pustoš jednako vlada i gore i dolje.

Iz tih stranica knjige kao da izbija hladna vlaga, nekakva zlokobna, kojoj se i ne pokušava uteći. Jer je to nemoguće, jer spasa nema, jer nema Boga, kao što i naslov zbirke lijepo kaže. Nije slučajno ni to što su ptice, nebeska bića par excellence, u Pogačarovim pričama pernati demoni i vjesnici zle kobi. Nije zato ni čudno što će jedan lik reći: "Moji snovi su čisti Gestapo". Nada ove knjige i jest u apokalipsi, za koju se trebamo sami pobrinuti, ako to već ne činimo.

Od svih vrsta opsjednutosti jedna od najplemenitijih nedvojbeno je ona poezijom. Njezin je dragovoljni zatočenik, među inima, i Marko Pogačar. Nakon knjiga vlastitih stihova, spomenutu opsjednutost posvjedočuje i kao čitatelj - razgovorima s pjesnicima i izborom njihovih tekstova. Knjiga "Jer mi smo mnogi" nudi i poziva na dijalog o stanju, poetikama i trendovima u recentnome pjesništvu.

Razgovori s dvadesetak mlađih pjesnika otkrivaju što i kako oni misle o poeziji, a priručna čitanka nedoslovno ilustrira njihove rečenice, potvrđuje ih ili osporava, upućuje na stalna mjesta, fikcijska utočišta i mistifikacije u današnjemu lirskom krajoliku. Marko Pogačar od početka do kraja knjige vlada situacijom - njegov je uvid temeljit, komentari lucidni, a pitanja ozbiljna do te mjere da sugovornici, jedan za drugim, razotkrivaju svoje kreativne strategije.

Krešimir Bagić



Knjiga razgovora "Jer mi smo mnogi", u kojoj Marko Pogačar nudi jednu od mogućih slika suvremenoga pjesništva (predstavljenog svojim riječima), dijaloški rasprostire višeznačnu i polemičnu "priču" o pjesnicima i njima pripadajućim praksama, koje se na različite načine dodiruju i razdvajaju, razilaze, izravno ili posredno prihvaćaju ili isključuju. Nije tajna da je hrvatsko pjesništvo, grizući vlastiti rep i propitujući uvijek bolju prošlost, opsjednuto željom da u igru znakova i značenja upiše svu pustolovnost vlastitoga (jedinstvenoga) pjesničkog glasa. Onoga koji je uvijek na odlasku, koji se opire od sigurnog tla i dospijeva u prazno, u ništa... Ali upravo je u tom naporu, u tom skoku, u tom fragmentu i prolaznosti, njegova drama, njegova intrigantnost i protežnost.

Pjesnik i esejist Marko Pogačar sa suputnicima, u nedefiniranom prostoru različitih poetika, interesa, znakova i tema, dijeli i vlastitu opsjednutost onim za što nerijetko znamo što nije, a manje što jest. Nije od viška reći da su hrvatski pjesnici u govoru, dijalogu, u svojevrsnom razmatranju vlastitog rada spremni i opremljeni govoriti o tomu što njihova poezija, što njihovo pjesništvo u ovom, paradoksalno, oskudnom i siromašnom vremenu pokušava i do čega želi doprijeti, doći!

Ima li pouzdanijeg uvoda u razgovor o tekstu i suvremenosti, o onome što nas okružuje kao govor potrošenog i, nerijetko, izgubljenog svijeta.

Miroslav Mićanović

U "Atlasu glasova" (antiesejima) Pogačar piše iz neočekivane intelektualne lakoće, zavidnog znanja i fenomenske osjetljivosti o svačemu: o Baudelaireu, Rilkeu, Dragojeviću..., ali i o predmetima u očekivanom i turobnom nestajanju: o kolodvorskom restoranu, uličnoj vagi, punjenim paprikama. Izvan polja logocentrističkog tzv. dokaza i mitske navodne demijurške uvjerljivosti, autor piše nesigurno i sjajno, kao uostalom hrvatski najbolji, ili najlošiji, kako hoćete, učenik Rancierova "Učitelja neznalice".

Pogačar piše poeziju u vlastitim navodnim esejima, a u tzv. poeziji je odavno najbolji mladi pjesnik u Hrvatskoj.

Branko Maleš


Čitajući na kraju i Pogačarove eseje sve me više opsjeda osjećaj lijepe uznemirenosti za kojim sam dugo čeznuo. "Atlas glasova" iznimna je knjiga koja se može čitati iz svih svojih pupoljaka koje možemo zvati i smjerovima ili načinima. Kakogod, onaj koji hoda i drhti u ovim rečenicama mlad je i osobit čovjek koji se još uvijek, usprkos svemu, ne srami vlastite, gotovo zarazne, nade. Pjesnik koji je zastao između dva udarca bubnja.

Ivica Prtenjača

Prvijenac, zbirka pjesama «Pijavice nad Santa Cruzom», kojom se Marko Pogačar predstavio kao zreo, autentičan, aktualan i plodan pjesnik po mnogima je bila poetski događaj i najugodnije iznenađenje 2006. godine. Kako opet ne bi upao u 'slatke nevolje s obiljem', jer prva zbirka je dosegla nekih 160 stranica, ovaj put je kondenzirao svoju poeziju dok nije dobio, parafrazirajmo Danila Kiša, zbirku veličine oraha i upravo nevjerojatne razorne moći ili «Poslanice običnim ljudima».

Pogačarov lirski subjekt u «Poslanicama» je policentričan, ali ne i shizofren, snalazi se i vlada raznim diskursima i pripadnim im svjetovima. U ovim pjesmama jezik roda moga se vrti, burka, plazi i oblizuje, ritam cijepa i preslaguje u novi, dok Pogačarova refleksija - proživljena i spontana, čisti refleks osvajanja životnog prostora i postavljanja 'uspjelih pitanja' s ostalim sastavnicama kvalitete čini od ove poezije 'bombarder prepun opasnog značenja'.

'Dovoljno pojedinačnog sigurno govori nesto o opčem', reći će i sam i tim stihom zacrtati jednu od dimenzija svoje poetike, razgranate, moćne i diskretne kao korijenje sekvoje: 'taj me izostanak skrivenog, totalna transparencija / podsjeÆa na fašizam i plaši'.

Mnogi stihovi ove zbirke bit će citirani, a pjesme, i nehotice, upamćene.(Kruno Lokotar)

Knjiga poezije koju držite u ruci jedna je od onih, iznimno rijetkih, koje bi morale postati i kultne i "međaške", jer predstavlja nevjerojatno mladog (Split, 1984.), potpuno zrelog i autentičnog (vidi poeziju), plodnog i zahuktalog (160 str.!) autora, a bilo bi idealno pokaže li se da je i uvod u kakvu "novu generaciju". Marko Pogačar s lakoćom, s glavom u svemiru i nogama na zemlji, brije po globalnom gradu i selu, ležerno razgovara s historijskim, zaviruje u tamu školjke, o vječnom reflektira na jedini mogući način - kao svakodnevnom. Stranče, ti znaš da se naknadne reklamacije ne uvažavaju, ali svejedno, pročitaj ovu knjigu!
Kruno Lokotar

Marko Pogačar (Split, 1984.) je apsolvent komparativne književnosti i povijesti na FF-u u Zagrebu. Poeziju objavljivao u Zarezu, Vijencu, Re - u, i u brojnim underground publikacijama i zbirčicama. Urednik je časopisa za književnu praksu Ka/Os. Svira bubnjeve u postpunk bendu Death Disco. Dobitnik je nagrade AGM-a i Vijenca za najbolji poetski rukopis.